|
|
| < | svibanj, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Hmm..samo ispovjest jedne sasvim obicne djevojke :)
Dijelim s vama moja osjecanja,zelje,strahove :)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Sve sto sam imala bio si ti.Ti si njezan poput sapata i ulazis na prstima u svaki moj san..Reci ces ponekad,pretjerujem kada govorim da ne bih znala bez tebe... Ma znala bih..al' tesko..Unio si radost i smisao u moj zivot.S vremena na vrijeme uspijem da ne mislim na tebe.Toliko je suza bilo otislo daleko..u duboki mrak..Toliko je zelja bilo ispunjenih..Voljela bih da vratim vrijeme unazad.Da ga zaustavim bar na jedan trenutak.
Ja se vise ne bojim da mi OvO sutra nece nista znaciti!!Postoji onaj trenutak koji covjek zeli da zasutavi..trenutak u kojem bi mogao da bude sretan cijeli zivot..samo kad bi ga uhvatio...samo kad bi ga prepoznao...Nisam imala srece sada zbog toga jos patim.Proslosti jos nisam zatvorila vrata..dugujem samoj sebi jos mnogo stosta...I nikada necu dopustiti vjetru da skine tvoje ime s mojih usana!!i nikada necu dopustiti tom istom vjetru da me odvuce nekim drugim stazama..ali dopustam masti da me tvoj osmijeh prati kroz tuzne minute..i daje snagu kroz citav zivot...A nekada ne znam sta da ti kazem..ne cudi me..jer..SRCE NE KORISTI RIJECI,ONE SU IPAK TU..SAMO SUVISNE.....
Ponekad je moj zivot
kao gomila slika razbacanih po stolu
ti si moj album
u kojem su sve one pronasle mjesto
i znam da nema vise trazenja
jer ja sam u tebi pronasla sve..
Mrzim nas odnos.Mi smo NIKO I NISTA.Nekad smo jedno drugom bili sve aa sad....Ponekad pozelim da ti priznam sve.Da te jos uvijek volim kao prvoga dana,a ne znam,Mozda sam kukavica sto to ne ucinim.Mozda se trebam boriti za tebe.Ali ja se plasim.Plasim se tvog odgovora i tvoje reakcije...Zelis da kleklnem,da molim..Ali too necu.Ja imam srce i znam da volim. :(:(:(
Jedan rodjendanski blog,bez puno smisla :)
Stvarno nemam neke posebne inspiracije ,al sam imala potrebu reci da mi je rodjendan :)
Ustala sam pospano al opet sretno..
Svakim danom sam sve starija i starija,al ne bas i odgovornija ..
Al ajde koga briga,kasnije cu razmisljati o tome..
Bitno je da uzivam :)
Budite mi pozdravljeni ..
Traziti put,a ne znati gdje.Cekati nesto,a ne znam sta.Pruzati ruke svakom ko prodje,a ne dobiti nista.Lutati i nadati se uzalud.Suze bez dna,snovi bez sna,noci bez noci..Sve sto svaki put ostane je tuga i bol .. neshvatanje i nemoc .. Padam na dno ,gubim volju za zivotom.
U ljudima trazim mir,trunku razumijevanja i ljubavi,a svaki put dobijem bol i suze.Kolika je cijena srece?
Zar ja srecu dobiti ne mogu,zar je ne zasluzujem?Tako malo covjeku za srecu treba,sitnice me cine sretnom ..lijepa rijec i osmijeh su za mene sva sreca svijeta.Zasto me ljudi uvijek pogresno shvate?Ljudi pogresno protumace svaku moju rijec,rijec bez rijeci,svaki korak u nepovrat..
Trazim nesto a ni sama ne znam sta?! Gdje vodi zivot bez zivota..Zivim,a odavno je u meni mrtvo sve..
Rijecima bez rijeci ne mogu opisati to sto osjecam,jer znam da cu opet dobiti nerazumijevanje.Svaki put kada vidim srecu,pokusam je dohvatiti ali opet padam u mracnu istinu..U istinu gdje je svuda bol,gdje su suze jedino ko te razumije.Bojim se zivjeti na ovom svijetu,na svijetu gdje ostajem neshvacena i povrijedjenja od ljudi koje volim i onih koje pocinjem voljeti..
Meni,mom zivotu je potrebna samo jedna mala sansa za srecu.Ali iskrena sansa,bez laznih pogleda,rijeci i nadanja.Svaki dan se nadam da je bas taj dan,dan moje srece..Svaku noc mislim kako je sutra dan,dan moje srece..a na kraju dan se opet tugom zavrsi..i opet pomislim kako ce mozda sutra biti bolje..
Cekam,i uvijek cu cekati..iako nikada ne docekam..kroz suze i bol cu ici ,i necu se predavati..
Trudim se razumjeti svakog',a mene niko razumjeti ne zeli..
Ne zelim nikoga povrijediti ,a povrijedjena ostajem..Nikome zlo ne zelim,a zlo dobijam..
Kroz zivot cu koracati dalje u sebi nositi svu tugu ,svu bol cu trpiti.. nocima cu suzama lijeciti sebe..
Mozda ce me jednom neko shvatiti..mozda.. ali ce kasno biti.. mene na ovom svijetu nece biti..a oni koji su mislili pogresno o meni,shvatice koliko su mi boli nanijeli..Jednom ce se kajati,mozda zaliti za svakom mojom suzom ..a ja cu kod Boga biti ,i moliti se za njih..Postediti ih svake boli koju su meni nanijeli..
Htjela bih biti djevojka koju bi nazivali naivnom zato jer vjeruje u nesto u sto drugi vise ne vjeruju.
Htjela bih nekome reci `volim te.
Htjela bih nekoga zagrliti i poljubiti ga.
Htjela bih nekome poslati ljubavno pismo, onako kao u stara vremena.
Htjela bih nekome reci koliko mi je bitan i koliko me ubija ta tisina izmedju nas.
Htjela bih nekome reci da se stvarno trudim i pokusavam napraviti najbolje iz ove situacije. Htjela bih zapjevati zajedno sa pticama.
Htjela bih bez straha opisivati svoju ljubav, davati joj sve epitete koji ju ionako nebi mogli ni priblizno opisati, jer nemoguce je opisati ljubav..Da li je to citav svemir obasut zvjezdama?Da li su to tek mala djeca koja si onako slatko daju poljubac u obraz?Da li su to starac i starica koji hodaju parkom drzeci se za ruke? Da li je to onaj osjecaj kad te stegne pri srcu i zacrvenis se, i sav naculis usi kad cujes da netko govori o osobi koju volis, jer jednostavno te previse zanima sve sto je vezano uz nju? Da li je to ono sto neki nazivaju vjecnosti? Da li je to kad pogled govori vise od rijeci?
Za mene je to sve od navedenog, i jos vise od tog.. Jer znate, mene nije briga koliko puta cu zaplakati zbog voljene osobe, nije mi bitno koliko ce njezino raspolozenje utjecati na moje, nije mi bitno da li cu ponekad zaboraviti najesti se od uzbudjenja sto cu ju opet vidjeti, nije mi bitno hoce li zakasniti pola sata i sto ce mi srce zamalo iskociti od nemirnosti..
Jer ja bih samo htjela voljeti.. i biti voljena..
undefinedNeki ljudi ulaze u naše živote, ali brzo i izlaze. Neki ostaju neko vrijeme,ponovo odlaze,ali ostavljalju tragove na našoj duši, nakon čega mi nikad više nismo isti...
undefined
U suton sastavljen od oblika patnje i čežnje..Sjedim..razmišljam.. prostor ograđen stablima mog razuma.. prostor bez svijetla, bez glasova zatvoren u tijelu uspomena.. Dozivam tišinu.. Dolazi .. Zovem vjetar zaborava, da dođe da obriše tragove tuge, tragove prošlosti.. Dozivam vatru da spali moja sjećanja.. da spali ovo tijelo koje i zrak pretvara u ljubav.. Ali nema nikoga.. Tišina i ja .. I onda ponovno naviru sjećanja .. ..
Sve je propalo.. nestalo.. čari su se izgubile, u tvom pogledu je nestalo sjaja .. neki kažu, sudbina je učinila svoje.. Šta je ustvari sudbina?
Sudbina.. nekad sam mislila da smo to ti i ja.. i da, često se sjetim nas, .. Tebe kad među mnogo ljudi, onaj tako poznat miris osjetim..ali nema nas, ne postojimo, kao tajni put smo zaboravljeni.. i znam da više nikada neću čuti tvoje volim te, nikada se više nećemo smijati besmislenim stvarima, nikada mi više nećeš pričati istu priču nekoliko puta, nikada više nećemo zajedno maštati, lutati, sanjariti..Nikada se neće ponoviti dani kad smo samo mi sami sebi bili važni.. kad sam se kraj tebe osjećala tako sigurno, kad sam mogla osjetit otkucaje tvoga srca, svoju ruku u tvojoj, kad smo stojali zagrljeni i govorili da bi tako mogli ostati satima..... Sad postajem svjesna da nema ničega.. Tek ponekad poželim vratiti onaj zadnji dan kad je sve bilo gotovo..Dan kojeg sam se toliko bojala.. sada znam da bih sve uradila drugačije.. zadnji put bih ti rekla riječi, koje ovako neću nikada.. I da znam da ću umrijeti sutra, ili par dana kasnije,pregazila bih strah i poduzela sve što treba da zadovoljim svoju želju. Al nekako sam sigurna da neću umrijeti sutra, ni par dana kasnije..A i da hoću….kako bi to znala? Želja će ostati neostvarena.Nikad ti neću priznati.. Nikada..
Ako ikad prestanem da drhtim zbog tebe, biće to kad drhtaj pređe u skamenjenost mog tijela u lakoći patnje neke davno očekivane noći, očekivanog vjetra da dođe i obriše sva sjećanja...
Gledam na tebe ocima tuge i bola. Da, na tebe! Na tebe moja sreco, na tebe moja sudbino! Ne mogu mijenjati ono sto mi je Bog propisao, a tako rado bih. Ne mogu si dati za povod da lijem suze svakoga dana nad svojom sudbinom. "Prolazimo" svaki dan kroz vrijeme, gledajuci u njega kao u nesto velicanstveno, kao nesto sto je nad nama, citajuci ga kao bajku, koja nam katkad donese osmijeh darovan rukom Njega, ali koji se u jednom trenutku izgubi. Ne znam za pojam srece, mozda znam, ali je taj pojam usadjen samo povrsinski u moju dusu. Ne znam sta mi je sudbina propisala, jer ju i ja sama "krojim".
Mozete li nazvati srecom to, ako imate sve, a zapravo nemate nista! Mozete li srecom nazvati laznu ljubav i suze?! Ne! Ali zaliti se na to, zaliti se na to sto mi je poklonjeno, da tako nazovem, "dar" koji je nama svima "urucen" na cudan nacin, ne, bilo bi besmisleno. Ne mozemo bjezati od toga, lutati nekim gradom nase maste, liti suze nad vlastitom sudbinom. Ionako je sada vec kasno! Ne stvaram si naviku da trazim vise, jer je nemoguce.
Ali stvaram si naviku, da svakoga dana sve vise napredujem, psihicki, da usavrsim svoj duh i ne izlazim suznog lica na svjetlost dana, da ne poremetim mir i slobodu svoga duha. Kad god okrenem lice prema suncu, shvatam da sam ucinila novi korak, korak koji ce mi uliti snagu, dok ce sve sjene ostati iza mene. I nasmijanog lica cu reci da sam sretna, iako taj pojam koristim reda radi. Sudbina je svojim rukama ispisala crnom bojom smisao moje srece. U patnji cu pronaci srecu, jer to i nazivam srecom. Cudno i apstraktno, ponekad i neshvatljivo. Ali, to je moj pojam! To je moja zelja, moja volja!
Kada nas dotakne ruka Njegova, moci cemo reci da smo pronasli srecu i izvukli njen maksimum. Pak, nije sve tako crno! I u tom crnom cemo pronaci bijelu tacku, za kojom smo mozda tragali citavu vjecnost. Ali pronaci cemo ju!
I kada nase oci postanu sive i ono crnilo obuzme nasu dusu, ulit cemo smisao same srece u svoje kosti, smisao samog zivota! Je l´ ne znam za pojam srece? Ili ne zelim znati? Ili pak znam? Misterija, koju cu jednog dana otkriti, u to sam sigurna.
"Postoji jedan divni, tajanstveni zakon zivota:ljubav, sreca i sloboda dobijaju se tek onda kad ih drugima dijelimo!" ...
Ne želim više da brinem ni oko čega .. Želim da se smijem, da ne mislim na one koje želim zaboraviti.. Želim zabavu, želim smijeh, želim onu crnu haljinicu uff i uz nju onu smiješnu torbicu, za koju nisam nisam vjerovala da bih je nosila :D Želim uvijek imat normalan broj kilograma xD .. Želim nazvat' nekoga reć mu da sam imala loš dan, a da taj neko samo kaže, ne brini imaš mene.. Želim pobjeć od tog lošeg dana, sjest negdje sama i razmišlj...Ustvani ne razmišljati apsolutno ni o čemu.. Želim svim ljudima upućivat osmijehe, tek onako da vidim hoću li ih dobiti nazad.. Želim nekog ko će mi reći da će sve biti uredu, nek slaže, povjerovat ću mu.. Želim nekog ko će mi pomoći da zaboravim svu bol, nekog uz koga ću zaboravit da na svijetu postoji iko drugi.. Isključit ću mobitel taj dan.. BIRANI PRETPLATNIK JE TRENUTNO NEDOSTUPAN (pretplatnik leži na mokroj travi, i niko mu ne govori "diži se, prehladit ćeš se" .. sve zaboravlja.. ) .. Želim nekog da je uz mene, bez obzira na hladnu noć .. da bude zajedno sa mnom.. ne razmišljajući o upali pluća koju možemo dobiti :D Želim da zna o meni i ono što ne voli, a da ipak ne želi to da mijenja .. Želim bezbrižno sjedit u njegovom zagrljaju, ne mislit na juče, ne mislit' na sutra.. Živjet za samo taj trenutak.. Želim imat svoju ruku u njegovoj,stiskat je tako jako, kao da je posljednji put... Želim nekog da se ne moram vraćat sama kući :D ... Želim kad dođem kući otić pod tuš i pjevat iz sve snage, poslije toga leć u krevet, ponovo ne razmišljajući ni o čemu iz prošlosti, ne misleći šta će biti sutra ... i SANJATII....
:))
Eh ljudi moji,ja vam se vratila :) NIsam tu bila predugo,nisam imala vremena ni nista ali obecavam da cu nadoknaditi propusteno ..Sad bi htjela pisati o necemu o cemu svi svakodnevno razmisljamo ali ne znamo to objasniti rijecima..ja cu pokusati i zelim vase misljenje :) Predugo je ali nadam se da cete naci vremena da procitate i razmislite o ovome ..
"Potrebne su godine da bi se povjerenje sagradilo, a samo par riječi da bi se isto to povjerenje uništilo." To nam je svima poznata uzrečica koja se koristi kada izgubimo ili osjetimo da smo izgubili povjerenje u neku osobu za koju smo smatrali da je naš oltar koji služi za ispovijed naših misli, koje su sastavljene od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svakoga čovjeka u životu muče određene stvari koje mu se motaju u glavi, nekada su one plod realnosti, nekada su samo plod mašte, pa tako i većina ljudi se dijele na one realne i one umišljene. Realni ljudi su jako opasni u svojim mislima, jer sve je stvarnost i sve je istina u kojoj nema mjesta za manipulacije, dok oni umišljeni zapravo su slatka nevina dječica koja su zaključana u odraslome čovjeku koja žive u zemlji snova i dive se tim snovima. Nekada predivnim, nekada i ne baš tako lijepima, ali oni su tu da ne dozvole realnosti, da ih uništaje ili da gradi iz njih ljude spremne da se sukobe sa izazovima koji se nalaze ispred njih. U svemu ovome nije lako naći povjerenje koje je jako opasna riječ, toliko opasna da vam daje tako predivnu utjehu jer može da primi jako puno riječi i olakša nam dušu, ali i povjerenje se mora da olakša pa ponekad pusti te riječi iz sebe i stvori gadan zaplet. I sada dok čitate ove riječi reći će te, „Opet ona nesto sere“, mada nisam filozof niti psiholog, a najmanje sam pedagog, jer po prirodi sam jako prevrtljiva ali dosta smirena osoba, mogu da progutam riječi oštrije od žileta, ali djela se jako bojim jer znam šta su ljudi sposobni učiniti za malo pažnje koja im je potrebna i većina ih koristi, jako gadne pristupe da bi skrenuli pažnju na sebe, da bi stekli to famozno povjerenje koje im je jako potrebno da bi imali taj ispuhni ventil koji nam je jako potreban. Tako i ja sama, dok ovo pišem ujedno vam se i povjeravam, dajem vam dio sebe kroz ova slova povezana u neki niz koji formira moju misao nekome shvatljivu, a nekome samo kamara nabacanih riječi koje ne predstavljaju nikakav smisao veze, a najmanje onoga šta bi željela da iskažem. Eh. Povjerenje. Kome je zaista potrebno ?? Dali nama svima ?? ili samo nama koji tražimo nešto što nikada nismo u mogućnosti naći. Pokušavam da se povjerim, da ispričam šta me tišti u mojoj ljudskoj okolini, pokušavam da se povjerim riječima koje opet pažljivo biram, pa nikada ne budem dorečena, nikada ne mogu da iskažem pravi smisao onoga šta me muči i u svemu tome tražim s druge strane odgovor na moje riječi, iako nisu dobro definisale problem, ja neprestano tražim savjet tj. riješenje za svoje probleme. I ponekada dok sjedim u slobodnoj misli, razmišljam o tome, o povjerenju, kako bi ga za sebe definisala, kako bi ga opisala kada ga vidim na različite načine, unutar katoličke ili pravoslavne vjere vidim ga kroz ispovjed tipa dođem kažem svoje grijehe, zapravo izgovaram svoje probleme koji me muče koji su bili uzrok neke ne baš tako dobre odluke ili su bili produkt neke teške uvrede i još gore nekoga pogrešnoga dijela prema nekome. Za uzvrat dobijam savjet od osobe koju i ne poznajem, osim što predstavlja slugu Božiju koja ima moć oprosta za riječi i djela moja koja opet ne mogu mnogo popraviti već nanesenu štetu prema drugima, a to i tražim rešenje za oprost onih kojima sam nanijela štetu. Onda shvatim da sam na pogrešnoj adresi, na kojoj mogu dobiti samo pokoru za nanesenu štetu koju mogu ispraviti sa nekoliko oče naša ili zdravo Marijo, eh da tako može s onima koje sam povrijedila bilo bi super, ali tako ne ide jer nisu oni Bogovi oni su ljudi kao i ja,griješnici, ali ja sam veći jer sam povrijedila griješnika. Da se povjerim čovjeku koji nije sluga Božija npr. Prijatelju dobrome ne znam koliko bi me shvatio kada se svo prijateljstvo drži na tankoj niti koja ne smije biti opterećena, jer ako se optereti puca pod težinom problema,postajem zamor za tu osobu i jednostavno gubim prijatelja radi problema koje mu želim da kažem tj. tražim u njemu osobu od povjerenja, znači i tu je pogrešna adresa barem u mome slučaju. Naravno i ono što bi ja iskazala bilo bi jako plodno tlo za daljnje produbljenje problema, napravila bi jako plodno tlo za onaj produkt koji se zove ogovaranje jedne osobe drugoj, jer usta se nemogu zašiti, a uši se još manje mogu začepit. Pokušat pričat sa životinjama i nije baš loša ideja samo povratne informacije su uzaludne jer ih ne shvatam, a jako su mi potrebne, a nemogu ih imati jer još nisam uspjela da razvijem moć komunikacije jezičke sa životinjama i čisto sumnjam da bi to uspjela, i ako bi uspjela vjerovatno bih bila luda. Eh. Da. Luda.Odmah se bacam na psihologe koji jadni sjede na našim biroima za zapošljavanje dok sjebana izluđena nacija tumara mrakom i traži povjerenje, a oni jadni sjede i traže zaposlenje. Opet ta priča sa psihologom mi nije strana, u više navrata sam od malena pa do sada razgovarala s tim ljudima, doktorima za balansiranje uma, ali nikada mi nisu mogli naći rešenje za povjerenje. Kako da se povjerim osobi koja nakon upita za ime i prezime dadne mi komad papira i kockice da ih slažem, drži štopericu u ruci i prati moje poteze kao da sam retardirano djete.E takve ljude zajebite, kada nemaju pristupa prema vama. Rekla sam da sjede na birou u i traže posao, ali ako su kao ovi što rade bolje je onda da i ne rade, jer pogrešno su ih učili da ljude tretiraju kao mašineriju brzine poteza ruke i motoričke sposobnosti, stojim na jednoj nozi i prstom na vrh nosa da se dotaknem. Mislim da bi bilo prikladno za vozačku, ali za psovku koja me poslala na balansiranje mozga, molim vas, pa nisam psovao nogama već ustima, a ona su veza moga mozga, a noge su za hodanje nisam udarala s njima .....( a naglasila sam kako sam dosta mirna osoba, i jesam ovo je bilo davno u školi kada sam pokušala da pojasnim profesoru koliko je glupa osoba u pristupu prema meni, nisam mu ja žena koja mu neda pičke ja sam učenik koji traži znanje ) I tako otpadaju i ti psiholozi, u smislu povjerenja, jer bitnije su kockice nego ostalo. I tako nakon mnogo vremena shvatila sam smisao povjerenja za sebe, da ga ne mogu naći u ljudima, niti u bilo čemu što ima oči i uši. Povjerenje sam našao u dvije stvari, jako smješne za ljude ali za mene jako predivne. Prva je:Kamen. Da kamen, dobro čitate, imam jedan kamen koji je predivan i jako važan, prvo po svojoj veličini nije nešto velik, ali ima jako značajnu ulogu. Posrednik je između izbezumljenih ljudi koji ga pokušavaju da prisvoje kao svoj, jer je on međa ljudske slobode, on je međa do koje se smije da ore, kopa, pipa, sječe i priča, on je taj mudonja koji dijeli nekoliko obitelji i drži ih na okupu i zainteresovanosti, kako da ga pomaknu malo dalje od sebe, a zapravo ja težim da bude što bliže meni. Predivan je, nema oči, uši, niti osjećaje koji bi bili vidljivi, jer je uvjek hladan i bijel, bez kapi krvi u sebi, a bio je toliko blizu da bude natopljen krvlju, ni kriv ni dužan što je tu kao predstavnik podjeljene ljuske materijalne svojine . I tako mogu mu iskazati sve šta me muči, s time da ga malo zgledam, prvo ima li uši i oči, jer ni njemu baš ne vjerujem toliko, ali do sada me nije iznevjerio. Iako nema one povratne informacije u smislu riječi koju bi čuo shvatam da mi ne može reći, ali sve što mu kažem on to upije u sebe da ne pukne, a zauzvrat mi daje uvjek jedan te isti savjet kojega gledam i čujem u smislu, pa pogledaj mene, ja sam kamen ništa više, a držim pola sela na svojim leđima, djelim pravdu, a ne govorim, smirujem ljude jer ne hodam stojim na mjestu istome punih 200 godina čak i tebi dajem utjehu, jer mi se možeš da povjeriš, a niko ne zna i dobiješ savjet bez da tražim za uzvrat išta ili da mi dosadiš, jer se još nisam sasuo od riječi tvoje. Ja sam kamen, bijel hladan i realan, šutim i ne pravim greške jer ih ne smjem da pravim, dovoljno sam duboko ukopan da me ne može ni bager izvuć i, a da neko to ne primjeti, pa ne zaštiti me. Budi hladan, budi duboko ukopan u sebi, a s polja se smij i budi zabavan veseo i dobar, a onu dubinu u sebi djeli sa mnom jer smo isti. Zato volim taj kamen iako ne znam da li on voli mene, i bilo bi glupo tražiti sve odgovore kada dobijam uvijek ono što mi je potrebno, a ne ono što bi mene interesiralo. Druga stvar koja ima moć, kojoj se mogu da povjerim jeste muzika, o njoj nebi pričao jer nemoguće je opisati kako se čovjek jednostavno ispuca kroz muziku i dok pišem ovo slušam muziku i kod hodam slušam muziku i dok spavam sanjam muziku, sve je melodija, muzika je život. Zaključak nakon svega ovoga bi bio za mene: Povjerenje je u Kamenu i Muzici ::: a vama ??? Na vama je da to otkrijete, ali sigurno nećete naći povjerenje u ljudima. Ako ga nađete vi ste najsretniji ljudi na svijetu i dobro čuvajte te ljude koji mogu da progutaju sve vaše probleme, a da od njih ne kihnu prema nekome drugome ;)
Nisam vam pisala predugo..U mom zivotu se desilo svasta:)..ja se zaljubila..:P
Kazu da je ljubav smisao zivota,da je ljubav nesto najljepse i najgore,najsretnije i najbolnije.Kazu da pravu ljubav tesko je naci,i kad je nadjemo da nismo ni svjesni da je imamo…kazu da se u zivotu samo jednom pravo voli…svasta pricaju,ali koliko onu ustvari znaju…koliko smo mi samoi svjesni znacaja ljubavi i srece…ne mnogo…jer nista u zivotu ne cjenis sve dok to ne izgubis,a to svi primjecujemo na malim stvarima…
Niko do sad nije uspio da definise osjecaj ljubavi…znas ono kad osjetis leptirice u stomaku,kad se veselis svakom vasem susretu,kad se osmjehnes samo kad cujes njegovo ime,kad stalno mislis o njemu…jesi tad zaljubljen?
Tako se ja osjecam sad…iako ga ne poznjem tako dugo,imam osjecaj kao da se znamo citav zivot…dovoljno je samo da me pogleda i znam sta misli…i kad sam tuzna i jako umorno,dovoljno je samo da vidim osmjeh na njegovom licu i sve moje brige nestanu kao rukom odnesene…uvijek zna sta treba rec u pravo vrijeme…
kazu da nekog ne mozes zavolit tako brzo...mozda lazu,al ja sam cist dokaz da je i to moguce…zaljubila sam se u njegove oci i njegov osmjeh one noci kad me samo pogledo…mislila sam da ni ova veza nece potrajat tako dugo,al on mi bas pokazuje da je i njemu stalo do ove veze i da mu je stalo i do mene…
kad jednom imas „savrsenu“ vezu,sve poslije su ti bezveze i traziz opet u nekom drugom isto tako „savrsenu“ vezu…tako sam ja dugo lutala i trazila i nasla sam…Sad ne znam..kolko mi je ova veza pametna..ali ja sam sretna..problem je u godinama..on je onako puno stariji od mene..ali..
6 godina:)..nije tako puno al s obzirom koji sam ja razred a koji on..malo cudno ali eto..
molim vase misljenje?:)
Oprosti mi ako sam ti zasmetala u zivotu...
Ako sam ti pokvarila planove...
Oprosti sto sam plakala za tobom...
Oprosti moje suze...
Oprosti mi ako ti ikada neko ZBOG MENE nesto zamjeri...
Ako te neko ZBOG MENE zamrzi...
Oprosti ako ti ikada neko zlo pozeli...ZBOG MENE...
Ako prijatelja ZBOG MENE izgubis...
Oprosti mi sto sam ti srce dala..
A nisam trebala...
Oprosti ako sam te na tvom putu zadrzala...
I za ljubav molila...
Oprosti mi sve...Ako je ZBOG MENE...
Oprosti srcu mom....
Oprosti SVE...Oprosti jer sam te voljela...
I jer te jos uvijek volim....
Daleko od tebe ja sam sad,
neka druga zemlja i neki drugi grad,
neki novi snovi koji nisu naši,
i užasna daljina koja me sad plaši...
Sve bi dala da sam sada tu uz tebe,
da poljubim te nježno
i prigrlim uz sebe...
Doći će i taj dan za koji se molim,
da ti opet kažem koliko te volim!!!
...ljubav ili sjećanje...
Ponekad jednostavno zaboravim sve, zaboravim da smo bili zajedno,da smo se smijali i voljeli. A onda, sasvim slučajno, lice, pogled ili okret nekog slučajnog prolaznika podsjeti me na sve... sjetim se naših dugih šetnji, sjetim se našeg samo našeg mjeseca, mirisa tvoje kose, dubokog plavog jezera u tvojim očima, sjetim se rastanka, sjetim se...pa me zaboli negdje duboko u meni i pitam se po ko zna koji put:"Da li te jos uvijek volim ili se sjećam? Da li je to ljubav ili sjećanje"???
